Provjera

Poslije dugo, dugo vremena gledam da li da ponovo pisem ovdje. Nisam sigurna, mada se moje misljenje nije promijenilo ni o cemu.

Mozda sam imala vise povjerenja u nase ljude tad, kad sam pocela ovaj blog. Sad sam cinicnija.

opet o kusti

tako prodje dosta vremena.
vracam se ovdje, a vjerovatno nemam kome.

upravo sam gledala kustin film “maradona”. ne volim fudbal, i maradona je bio prilican desnicar. ali tako je prepun srca, kao i mnogo drugi ljudi iz latinske amerike. kad sam bila mladja, pratila sam svaki njihov pokret, pogotovo usne, i sanjala sam o tome da mi rodjeni jezik postane spanski. bar mi je to ostalo, radost na jeziku kad ga govorim, radost koju nikad nisam osjetila sa drugim evropskim jezicima.

ali i putovanje po spaniji ucini svoje da me izlijeci od iluzija, barselona mi se pogotovo nije svidjela, a ni madrid. toliko olosa — a ja tu rijec ne uzimam tek tako u usta.

nazad ka kusti. dok osjecam njeznost prema maradoni, ne znam sta da kazem o kusti. dijelimo mnogo stavova internacionalne politike, ali kad dodje rijec do tileta i socijalizma, razlika je ogromna. da, i ja mislim da je ideja progresa puna rupa. ali ideja pravde nije. pravde u ruskom carstvu nije bilo — tolstoj nam je svjedok za to, sa romanom o vaskrsenju. ruski tajkuni nisu nista ljepsi od srpskih ili hrvatskih, sve djubre do djubreta.

za mjesec dana mi istice svaki dohodak, do daljnjeg. medjutim osjecam se kao da sam laksa, kao da imam vise slobode da budem drska. ko hebe karijeru.

…ali imam jos stosta na umu…
i u tom smislu, cudno sve i naopako. kusta psuje bivsu jugu, kao da nije ono sto je najvise volio na svijetu. taj udarac, taj samar mu je ostao na licu, ma koliko zelio da zamijeni ideju juge nekom krnjavom srbijom. trebalo bi da se za iduci film pozabavi palestinom i irakom. imao bi sta nauciti.

uvijek jedno te isto… ili nije?

zabavno je pratiti koje teme najvise zanimaju nas svijet. svakako, neizbjezan zakljucak je mani politiku, seks je najvazniji.

u meni se budi inat. sto se vise pise o seksu, to postaje dosadnije, samo zamjenjuje “pravu stvar”. ali ljudi su se toliko naucili na manjak osjecaja, na oguglanost, da im je svejedno. sve im je svejedno. slika postaje dovoljna, dodir nebitan.

tako da sam dosla do toga da te reakcije ocekujem od ljudi: neznanje, dosada, prazna prica, pohlepa za lovom…ponekad kad sretnem ljude slicne sebi, ljude koji njeguju principe i strasti, moram oci da protrljam da budem sigurna da nije halucinacija.  a opet, cuda li velikog, postoje.

postojimo. pri tome ne mislim samo na politiku, nego i na kulturu. a ja kad kazem kulturu, ne mislim na Kultur, culture i tome slicno. mislim na duboki izraz zivota i prkosa.

somalijski gusari

nesto sam blize “kuci” sad, sto ne znaci da cu imati mnogo vise vremena za blogovanje. kuce naravno nema, isto kao sto nema ni zemlje. medjutim zivim i jos sam jugoslovenka, cini mi se da se to nece tako brzo promijeniti.

jopet moja omiljena tema: dio smo treceg svijeta, i treba da se ponosimo tim, i da se vratimo ideji nesvrstanih na nov nacin umjesto gradjenja centara za soping… ako vam se ne svidja ta istina, drugovi i drugarice, dame i gospodo, nemojte citati dalje.

culi ste svakako za somalijske gusare. istina ni ovdje nije bas na povrsini. evropski i americki brodovi koriste nedostatak vlade da bacaju radioaktivno smece, i “gusari” cesto pokusavaju da to sprijece. u zadnjih nekoliko godina, primijetili su da se pojavljuju gadne bolesti i da djeca umiru u blizini plaza. zvuci mi poznato, kao moja draga bosnica i sire.

ali nema veze, neka nasi politicari i javni intelektualci zive dobro i salju svoju djecicu na provode…mi ostali cekamo mrvice kao dzukele ispod stola i tucemo se za njih na osnovu boje nasih ogrlica…

o svakodnevnici idiotluka i nesto hrabrosti

“Mogao sam samo vidjeti Busa i osjetiti krv nevinih kako tece pod njegovim stopalima, dok se osmjehivao...”

Tako rece Muntadhir al-Zaidi, i hvala bogu da ga nisu slomili, iako je mucen i drzavna mafija, slicna nasoj, je odstranila spomenik dignut mu u cast. Dobio je cak i imitatore. Medjutim nece proci bez par godina robije, sto je globalna sramota. Covjek se nije pitao ko je Kurd, Arapin, Sunit, Siit, Hriscanin. Gledao je na patnju svih Iracana. Gdje  li su demonstracije nasih velikih muslimana u njegovu podrsku? Eh, ne grize cuko americko-NATO ruku koja ga hrani, pa makar poginula sva braca Arapi…

Gledam inace u zadnje vrijeme dosta forume, i one, k’o fol “nase” forumase koji brane kapitalizam. Mislim da ce se u iducih par godina naci u malkice nezgodnoj situaciji svi ti ljubitelji “tranzicije” kad ta laka i lazna lova do koje dolaze ljubeci tudje straznjice presuhne. Meni licno je dosta da mi drugi popuju (vaiziraju, mogla bih reci, jer mi pade na pamet ta arapska rijec) o tome sta je moja zemlja i kako treba da se zivi, a nemaju pojma. To, da ponovim stari refren, ukljucuje NGO-ve. Nadjite blogove dobronamjernih Amera i Kanadjana koji dodju u Bosnu, skupe lovu, rade u kopiji biroa, a ne znaju ni guknuti nas jezik ni upitati se kome je to sto rade. A kazu, je li, da smo mi Bosanci iz razlicitih rasa i dive se ako znamo engleski, taj savrseni, kompleksni jezik najvisih bica,  ili kuvati.

Neka, s tom izlozenoscu stranaca vidjecemo i mi da nismo najgori. Ni Amerika, ni Njemacka a ni Engleska nece biti bas koji uzor iducih desetak godina.

U tom smislu, cak je i Brega prilicna budala sa svojom pricom o porezu — ipak je on dobro zivio u Jugi, ali eto svi znamo da su mu pare najdraze, inace se ne bi rogusio sto drugi pjevaju njegove pjesme. Ako hoce da mu pjesme postanu narodne, sto mislim da je njegov najveci cilj kao umjetnik, morace se pomiriti s tim da nece uvijek imati koristi od toga. Te pjesme nisu vise samo njegove.

Nije to pitanje morala ni civilizacije ni divljaka “na brdovitom Balkanu”. Rat kod nas je bio cisto pitanje para, i pljackanja onog sto se steklo u predhodnih 50 godina. Nekome je bilo sladje pljackati sa nacionalnom naljepnicom na celu, drugima je bilo svejedno. Imali su i Nijemci nekog Getea (za kojeg ne mislim da je vrhunac svjetske misli), pa su opet pljackali susjede u Evropi iducih 150 godina. Prema tome, dosta je tih prica o tome ko je civilizovan.

Govore, takodje, da smo u socijalizmu bili lijeni, a sad se kao radi. Ah da, zato je vjerovatno 60% nezaposlenosti, i implikacija je da oni koji nemaju posla ne zasluzuju da zive, ukljucujuci djecu i starce. Ali znate sta, novopecena educirana gospodo? Zasto bih tratila svoj rad i svoju volju, ako nagrada ide sefu? Moje znanje i moja snaga su moji, ja sam ih stekla svojim radom. Taman posla da ih poklonim guzonjama da mogu imati investicije, vece auto i dijamante na telefoncicu. Dobrog li stosa — da mi sef ima pet stanova, a ja radim vise od njega i jedva mogu platiti kiriju.

PS Jebiga, umro je i Viktor Kiernan, istoricar i odlican prevodilac jednog od najboljih pjesnika dvadesetog vijeka, Ahmeda Faiza iz Pakistana.

zasto ponekad mrzim svoj narod (da, sve vas jugovice)

dok smo se mi tukli i ubijali i definisali granice, narode i teritorije…

bicu sasvim otvorena: jebem vam mater, politicari i biznismeni. sva ova krv je na vasim rukama. da ste prokleti u ovom svijetu i iducem, jer vam je profit najvazniji, i jer ste ljubili dupe svjetskim mocnicima. vi guzonje cete biti i proci, kao sto su crkli alija, zloba i franjcek, a nama i nasoj djeci ste ostavili…mentalno i nuklearno smece.

da napomenem i ovo: znam i francuski i spanski, i drazi su mi ti narodi od amera, nijemaca i engleza…ali ovo je neoprostivo.

vidite li sad zasto insistiram na tome da smo srodniji trecem svijetu nego evropljanima i amerima? tako nas tretiraju: kao izmet i kao smece. a mi se i dalje tucemo, ubijamo i definisemo granice, narode i teritorije. bravo i alal nam vjera!

“Jedna od najbolje čuvanih tajni oko odlaganja radioaktivnog otpada konačno je izašla na vidjelo. Radioaktivni materijali razasuti su diljem BiH. Od radioaktivne boje, koja je godinama prije rata bila smještena u zgradi sadašnjeg Parlamenta BiH, do radiaktivnih lokacija u Han Pijesku i Hadžićima, što su posljedica bombi s osiromašenim uranijem koje je bacao NATO, do pojedinačnih lokacija otkrivenih sasvim slučajno u Zenici i drugim mjestima. No, postoje veći incidenti.

Po potpisivanju Daytonskog sporazuma Hercegovina je potpala u sektor multinacionalne divizije jugoistok pod zapovjedništvom francuske vojske.

Francuska je ima problema s odlaganjem velikih količina radioaktivnog otpada koji svake godine proizvodi i inače je poznata kao zemlja koja je spremna “na crno” odložiti radioaktivni otpad. Mediji su više puta pisali i upozoravali o ovom problemu.

Poznat je dugogodišnji spor između Španjolske i Francuske zbog francuskog odlaganja radioaktivnog otpada u pećine ispod Pirineja čiji je ulaz na francuskoj strani, a koje duboko ulaze ispod španjolskog područja. U francuskoj vojsci postoji i specijalna postrojba za odlaganje i rukovanje radioaktivnim otpadom, koju isključivo čine Maori podrijetlom iz Francuske polinezije i Novog Zelanda.

Od dolaska IFOR-a u BiH pa idućih nekoliko godina specijalna postrojba sastavljena od Maora bila je aktivna na području Hercegovine. Kako je za Večernji list detaljno opisao jedan bivši pripadnik SIS-a (Sigurnosno-informativna služba), a kasnije FOSS-a (Federalne obavještajne službe sigurnosti), radilo se o velikoj operaciji tajnog odlaganja radioaktivnog otpada u hercegovačka jezera.

Obavještajne službe otkrile su ovu operaciju, ali je na pokušaje pojedinih političara da se to spriječi međunarodna zajednica isto proglasila ilegalnim i protuzakonitim praćenjem IFOR-a, odnosno SFOR-a.

No, kako opisuje ovaj bivši obavještajac, operacija je kontinuirano tekla na sljedeći način:

– Brodovi s radioaktivnim otpadom uplovljavali su u crnogorsku luku Bar gdje je teret pod maksimalnim i nevjerovatnim osiguranjem francuski kontingent vojnih snaga, bez ikakvih kontrola eskortirao do Stoca. U Stocu su kontejneri s otpadom zalivani betonom i više tona teški betonski blokovi prilagođeni su helikopterskom transportu, odnosno kačenjem za helikopterske sajle.

Meta su bila tri hercegovačka jezera – Buško, Ramsko i Jablaničko. U ta jezera su godinama francuski helikopteri IFOR-a i SFOR-a u noćnim satima nad najdubljim dijelovima jezera bacali velike betonske blokove s radioaktivnim otpadom, stotine blokova. O tome svjedoče i stanovnici koji žive u neposrednoj blizini jezera koje su noćima budili helikopteri u niskim preletima s okačenim teretom.

Odlično izabrana mjesta s velikim dubinama, neposjedovanje adekvatne opreme, poratno stanje, u ratu porušena i prognana mjesta, nezainteresiranost i strah domaćih vlasti od međunarodnih posljedica doveli su do toga da u ova tri hercegovačka jezera leži smrtonosni otpad.

Kako je strah opravdan, govore i ribiči koji, kako su izjavili, znaju ove priče i izbjegavaju ići u ribolov na ova tri jezera.

Priča o radioaktivnom materijalu u BiH smatra se svojevrsnom “državnom tajnom”. Pojedinci poput ovog bivšeg obavještajca pokušali su na ovakav način upozoriti na postojanje ovog problema, no sve je završavalo zataškavanjem.

Večernji list navodi kako su stotine tona streljiva s osiromašenim uranijem i sada ukopane u zemlju u BiH, što su međunarodne agencije i potvrdile. Posljedice odlaganja opasnih materijala nikada se u BiH nisu ozbiljnije istraživale.”

jos sam tu…

slusam muziku iz malija i pitam se sta ce nam donijeti iduca godina. tuzno je gledati kao se nasi ljudi lome pod krizom. znam, cini se kao da nas sudbina zafrkava (sto sam fina, zar ne?) vec citavu vjecnost.  ali, covjece i zeno, ne dajte se tim vampirima, prezivjeli smo svi skupa mnogo gore!

tako…umorna sam od povrsnosti ljudi, zgadjena sam situacijom u gazi i sire, uplasena sam kad se sjetim kako ce za mene burna biti ova godina, ali u meni je i neki cudan, nasmijan mir, pogotovo kad pogledam na tu stranicu fejsbuk-a za nas rodjene u jugi. nisam jedina!

Follow

Get every new post delivered to your Inbox.