opet o kusti

tako prodje dosta vremena.
vracam se ovdje, a vjerovatno nemam kome.

upravo sam gledala kustin film “maradona”. ne volim fudbal, i maradona je bio prilican desnicar. ali tako je prepun srca, kao i mnogo drugi ljudi iz latinske amerike. kad sam bila mladja, pratila sam svaki njihov pokret, pogotovo usne, i sanjala sam o tome da mi rodjeni jezik postane spanski. bar mi je to ostalo, radost na jeziku kad ga govorim, radost koju nikad nisam osjetila sa drugim evropskim jezicima.

ali i putovanje po spaniji ucini svoje da me izlijeci od iluzija, barselona mi se pogotovo nije svidjela, a ni madrid. toliko olosa — a ja tu rijec ne uzimam tek tako u usta.

nazad ka kusti. dok osjecam njeznost prema maradoni, ne znam sta da kazem o kusti. dijelimo mnogo stavova internacionalne politike, ali kad dodje rijec do tileta i socijalizma, razlika je ogromna. da, i ja mislim da je ideja progresa puna rupa. ali ideja pravde nije. pravde u ruskom carstvu nije bilo — tolstoj nam je svjedok za to, sa romanom o vaskrsenju. ruski tajkuni nisu nista ljepsi od srpskih ili hrvatskih, sve djubre do djubreta.

za mjesec dana mi istice svaki dohodak, do daljnjeg. medjutim osjecam se kao da sam laksa, kao da imam vise slobode da budem drska. ko hebe karijeru.

…ali imam jos stosta na umu…
i u tom smislu, cudno sve i naopako. kusta psuje bivsu jugu, kao da nije ono sto je najvise volio na svijetu. taj udarac, taj samar mu je ostao na licu, ma koliko zelio da zamijeni ideju juge nekom krnjavom srbijom. trebalo bi da se za iduci film pozabavi palestinom i irakom. imao bi sta nauciti.

Advertisements

mi, proslost i svijet

ako imam redovne citaoce…

beskrajno volim ono sto je bivsa juga trebala da bude. prije nekoliko dana, gledajuci u lokalnoj ambasadi kube slike cea i fidela, srce mi je bilo utjeseno i prepuno bola u isti mah. mislila sam prvo na lazi, na izdaje ideala, a onda na to kako je vazno odrzati zajednicku kulturu ljevice, kulturu i sjecanje borbe. nesto od tog sjecanja ce biti idealizirano, ali to je ljudska priroda. vazno je nastaviti, vazno je ne predati se pohlepi, masovnoj gluposti i samomrznji. ako imate djecu, ucite ih da budu snazni, i da se ne stide sebe.

zato: bora corba grijesi kad kaze da za ideale ginu budale, i nije ni cudo da je postao takva sramotna svinja.

ali nije slucajno da se odnosio na “njake tamo arape”. palestina, na primjer, je za sad samo ideal. jugoslavija, ono dobro sto jesmo imali u njoj, je takodje bila samo ideal prije stotinu godina.

najvaznije od svega: nas poraz, globalni poraz ljevice, i globalno izrabljivanje afrike, azije i latinske amerike su povezani. citajte zato o drugim narodima, o njihovim borbama, o njihovom ludom stidu zato sto su ono sto jesu.

meni ne treba da postanem evropljanka ili amerikanka da bih se smatrala pravim ljudskim bicem. to zelim i svima nama — da ponovo budemo svoji na svome, i da otvorenih ruku docekujemo svakoga, pa (iako mi je tesko ovako nesto reci) i pokojeg milionera ako dodje pjeske, sa praznim dzepom i ponizenim srcem.

these thoughts above about preserving and de-colonizing the self, while creating truly alternative and radical wisdom (aka a new hegemony in Gramscian sense) also owe to Marimba Ani, whose wisdom I discovered today.

nestanak jos jednog naseg bloga?

sta se desilo sa blogom o sjecanju na titovu jugoslaviju (titoyugoslavia.wordpress.com)? wordpress kaze da ga je vlasnik izbrisao.

da se nasalim: mozda je laskalo mojoj sujeti sto su linkovali na moju stranicu…to svakako nije bitno, od tog niti cu postati slavna ni bogata. ono sto je vazno je da postoji negdje arhiv sjecanja nase istorije, nasih ljudi i vrijednosti (ovdje bar neke od njih, iako obojene novim dobom). maurisio rosenkof, koji je izdrzao 13 godina u samici pod diktaturom u urugvaju, kaze da ga je sjecanje odrzalo. ne mozemo pustiti da jedine verzije istorije budu fasisticke ili trijumfalno-kapitalisticke.

nadam se da ce autor, ili autori, tog bloga, vec danas poceti rad na novom…ili da je zabuna…

ali tu je clanak o fenomenu “jugonostalgije”, naravno sa dobrom dozom ideologije na kraju, koja nas osigurava da nema mjesta za socijalisticku jugoslaviju u danasnjem svijetu. da naglasim pri tome: nisam jugonostalgicarka, nego prosto jugoslovenka iz bosne, i necu i ne mogu biti nista sto nije srodno tome.

glas u pustinji

o patriotizmu i nacionalizmu ovih dana, dokazujuci da je patriotizam vrijedan te rijeci samo onaj koji uvazava sve ljude i humanost, izvan ili unutar vjestackih drzavnih granica. hocete primjer dobrog patriotizma? lako je to, dok je uz nas ugo rafael caves frias, patriota, bolivarista, i covjek sa malim manama i velikim srcem.

balans se mijenja

u australiji vlada nezapamcena susa. kazu da je najveca u istoriji, sto je vjerovatno istinito zbog negativnog efekta automobila, ali ja nikad ne mogu da zaboravim da kad novine kazu da je nesto najvece u istoriji, odnose se na vremenski period od mozda 1850. pa nadalje, ne obracajuci paznju na ranija vremena. susa ima katastrofalne posljedice, i do 95 posto australijske povrsine bi moglo postati izuzetno vruce, nepogodno za uzgajanje hrane. australijski gradovi imaju vec problem snadbijevanja vodom.

u medjuvremenu, posto je hrana izvana sve skuplja, seljaci u peruu uzgajaju vise vrsta krompira, neke od kojih rastu samo lokalno, i vec se serviraju i u skupim restoranima. izuzetno me raduje ta vijest, jer znaci da manje ljudi mora bjezati u gradove i postati sluge ili kriminalci. umjesto toga, mogu ostati na svojoj zemlji, sto ima i kulturne posljedice, jer se tim odrzavaju i njihovi vjerski obicaji i lokalni jezici kecua (quechua) i ajmara (aymara). aymara je posebno zanimljiv jer postoje tvrdnje da ima neobican sistem vremena koji gleda unatrag umjesto unaprijed i samim tim je ciklican.

ako vas zanimaju slike sarenih krompira iz perua, evo ih. o kulturi se mozete informisati preko linka o inka jeziku. nasla sam i blog na nasem jeziku o putovanju u peru, ali sam lijena da ga potrazim.

za australiju, ne morate znati njemacki. ubacite rijeci australia i drought i naci cete vise nego sto mozete svariti.

zakljucak je jednostavan, ali ga vrijedi ponoviti milion puta u nase doba zaljubljenosti u zapad i kapitalizam: nista nije vjecno.

svastara

ovaj ce post biti pomalo haotican, ali sta cu vam ja. zbirka je onog sto sam nasla na internetu zadnjih nekoliko dana.

o odrazima ideologija u africi i sire:

*uvijek vidimo slike lavova kako napadaju bespomocne i glupe krave i antilope. u ovom filmu, zrtve se uspjesno zajednicki brane protiv napadaca — zanimljivo je da niko nije htio da ga prikaze.

*u marksizmu ne volim industrijalne tendencije, tako da su nacini na koji citaju i shvataju marksa u juznoj americi bliski mom srcu. manje uzbudljivo ali ipak simpaticno — mladi indijanci postaju pjesnici, nazalost vecinom na engleskom.

o filmu, knjizevnosti i filozofiji:

*povezanost govora i smrti u novom djelu djordja agambena, kojeg sam prije ravnodusno citala, a tek zavoljela otkako se jasno izrazio protiv biometricnih pasosa, i odbio lukrativne pozicije zbog toga.

*nova tradicija filmova iz kine, o bolu nasilnog zaborava, i sa kritikom nekada tako kreativnog, a danas trivijalnog rezisera jimou dzang-a (kineska verzija imena, gdje prezime ide prvo, je zhang yimou). mozda njegova promjena i nije tako iznenadjujuca — porodica mu nije bila na strani ljevice.

*susreti sa indijskim piscem amitav gos-em, cija je nova knjiga “more makova” fenomenalna. radi se o bivsem robovlasnickom brodu koji sredinom devetnaestog vijeka nosi indijce da rade na plantazama mauricijusa. izuzetno ostro i mudro gospon gos govori o imperijalizmu, i o nacinu na koji su ljudi uspijevali istrgnuti se iz njegovih kandzi. iluzija je naravno da veze izmedju ljudi i naroda nisu postojale prije devetnaestog vijeka.

bestidne banane

nije ono cemu se mozda nadate, nego sasvim ozbiljna prica o ljudima iz kameruna koji rintaju cijeli dan a zarade manje od 40 evra mjesecno. kao sto kaze jedan od njih, nije normalno da oni svojim radom hrane francuze, a sami nemaju sta jesti. ta zlokobna ljepojka na naljepnici od cikite…ako ne znate, procitajte “otvorene vene latinske amerika” od eduarda galeana.

razmisljam o smrti i o srednjem vijeku…zivot je tako lako izgubiti. u zadnjih deset godina ljudi koje znam umiru kao muhe, nije im bilo tesko prezivjeti rat, ali nisu znali sta sa sobom poslije…da citiram moju najdrazu pjesmu: neka me osusena smrt ne sretne praznog i samog, da nisam ucinio ono sto je dovoljno.

ovaj svijet je prolazan…zato se ne treba toliko patiti zbog svake banane i njene kore…