a sve je manje…

ne volim rimljane, ni stare ni nove (ne mislim na falcove incestuozne junge roemer, vec na one u tenkovima sto osvajaju tudje zemlje), ali mi je draga ova pjesma (sa bajagine ploce koja se ako se ne varam zove jahaci magle).

da spomenem i to da sam vidjela film “karaula” sinoc i to me navelo na razmisljanje o psihickoj bolesti. pogotovo me odusevljavaju trolovi cetnicko-ustasko-monarhijske varijante, a nisu ni salafisti tako losi, koji su svi dobili svoje drzave, a ipak se motaju po jugovickim forumima i stranicama. sta vam fali, gospodo? sve ste etnicki ocistili do zla boga. mars u devetnaesti vijek, gdje i pripadate! pri tome se vracam i na svoje ubjedjenje da proslost, stvarnost i buducnost na neki nacin postoje u isto vrijeme. ali to je za nacionaliste nasih prostora visa matematika.

Staro se carstvo prostire od planina sa istoka

Od planina sa istoka do ostrih morskih hridina

Gde stize svetlost nebeska, gde stize ljubav bozija.

Cuvari dalekih granica javljaju preko glasnika

Juzna plemena ratnicka su stigla ispod zidina

I sve je vise barbara, a sve je manje Rimljana.

Polazim teska koraka

Srcem trgujem ispod oblaka

Oci ti ne pokazujem

Vidim, ne gledam, samo osecam.

Odlazim mokrom ulicom

Dane protekle brisem gumicom

Trudim se da se ne secam

Kad zaboravim, lakse podnosim.

Advertisements

pade brega

izgleda da se brega gadno povrijedio. nadam se da ce ozdraviti, jer je jedinstven za nase prostore, i jer ga smatram bratom mjesancem iz bosnice. ali ne mogu da odolim misli da je to zla kob koja ga je sustigla zbog skrtosti i pohlepnosti. ne moze biti slucajno da je to odmah poslije sabanove smrti.

da prevedem na bosanski: ama brego, nemoj brate vise bit’ tol’ki kapitalista* — cuvaj dusu i t’jelo!

*to je tudja rijec, ali eto ne znam kako li bi se po naski reklo.

vrijeme za psovku

jebi ga, umro je saban bajramovic…ako se ovako nastavi, nece vise biti dobrih pjevaca kao sto su bili saban, baba mirzajev i nusrat, ostace nam samo idioti i foliranti koji znaju sve o sminci i marketingu, a nista o muzici…bice lopovi-kapitaliste kao brega, ali bez njegovog genija…

sa postovanjem,

Aven mansa sa lumniake Roma,
Kai putaile e romane droma
Ake vriama, usti Rom akana,
Men khutasa misto kai kerasa

PS upravo nadjoh dobar komentar:

“Znam i da je umro kao sirotinja bez para i lekova, da ce uskoro mozda neki pink da izda njegov CD, da nastavi umesto njega da zaradjuje uz pomoc pritiska na nekoliko dugmica i uz malcice para.
Prema njemu je ucinjena velika nepravda. Svaka netalentovana podvriskusa sa vestackim sisama i vestackom vilicom, bivsa zena masovnog ubice ili sadasnja pratilja nekog sibicara, je uspela da postane srpska majka i boginja. Da se coveku, lepo, prevrne zeludac” (popravljen link)

sevdalinke

dok slusam zute dunje i bembasu, brinuci se za buducnost egipta, evo odlicnog clanka o sevdalinki.

“U Dvornikovićevoj Karakterologiji Jugoslovena postoji sjajan opis ove ezoterijske suštine pravog pevanja sevdaha. U Dvornikovićevoj priči radoznali stranci su došli u Sarajevo između ostalog jer su čuli za sjajnog pevača sevdalinki koga žele da čuju. Kad se na jednoj večeri sretnu s njim, oni ga mole da im otpeva jednu pesmu. Ovaj okleva, vrda, gleda da to na svaki način izbegne. Na kraju sve prođe i on ne otpeva tu pesmu. Kad ga neko upita zašto nije udovoljio želji tih radoznalih stranaca, on odgovori: “nisam mogao”. Tu se vidi da ta pesma nije neki estetički ukras i dodatak životu kako se često razume, već stvar najdublje lične vernosti i fanatične posvećenosti. Izvođenje pesme pred strancima može predstavljati veliku neprijatnost za pevača, jer on poput glumca svoju umetnost doživljava kao snažno priznanje i samorazgolićavanje. Za pevača mora postojati kontekst u kome pevanje uopšte ima smisla, ono je potpuno intiman i ličan čin, poput vođenja ljubavi.”

baba mirzajev

jedan od najboljih pjevaca koje znam…zasto je morao da umre 2006?

cak i ako ne znate njihov dijalekt turskog, ili arapsko pismo (za neke: sala mala, za druge: samo malo truda), slusanje pjesme Meni atdin atese, iliti Ay qiz, bice uzitak.

ne znam da li bliskost se radja iz toga sto je covjek rom, sto je azerbejdzanac, sto je blizu osmanskog carstva, ali me njegov mocni glas i osjecajnost odusevljavaju.

nemojte suditi po evroviziji, azerbejdzan ima i druge odlicne pjevace. to je sudbina gotovo svih u tom podrucju: malo ko ima bolju “narodnu muziku” od armenaca.

jednom su ucili jedni od drugih, a sad pucaju. i na taj nacin smo srodni…po ludosti.

PS for confused readers: Baba Mirzaev is not from the Balkans, but he speaks to us!

pjesnik o kulturi, i sire

prasun dzosi, koji obicno pise pjesme za indijske filmove, kaze:

“Izgubicemo tu ljepotu ako pratimo zapad. Sta me brine kod globalizacije je da neki vjeruju da je americka kultura nadmocna, dok je mozda cak i najniza kultura na svijetu. Samo zato sto je njihova ekonomija jaka, ne mora znaciti da je i njihov nacin zivota pozeljan.”

kamo srece da cujemo tako nesto od sarkozy-a, koji po ironiji sudbine jedva zna beknuti engleski. ali svijecom se moze traziti nas intelektualac ili umjetnik koji zastupa slicno misljenje. volim zaista mnoge pjesme bajage i slicne raje, ali su muzicki ograniceni jer slijede americke formate.

to je poslije dva-tri dobra albuma u umjetnicki grob otjeralo i te pohlepne, rasisticke frajere kod ju-tu (U2). i kad kazem rasisticke, to i mislim, koliko god oni trubili o africi. bono se grlio sa busom i blerom, a za irakom ni straznjicu nije pocesao, jer to nije odgovaralo njegovom fundamentalistickom shvatanju hriscanstva. a na nasem ratu je zaradio dodatni sitnis, pjevajuci srceparajuce rime o bozicnjem drvetu, sto ocigledno nije smetalo politicarima u sarajevu, jer su dobili dobar pr.

jedina americka muzika koja zaista sta vrijedi je bluz, a zna se ko ju je svirao i zasto.

i obavezna recenica ps-a — ne mozete znati ko sam i sta sam zato sto pisem “hriscanstvo” umjesto “krscanstvo”. bozic smatram imperijalnim praznikom koji je uveden da bi privukao sto vise bogatih rimskih zena koje su se dosadjivale, i samim tim taj mi praznik nista ne znaci, pa bio on u decembru ili januaru. takodje ne pripadam islamu jer su mi drazi ludi pjesnici od uspjesnih trgovaca (mada je osoba o kojoj govorim imala mnogo privlacnih osobina). po istom principu ne postujem previse ni budu, jer je zivio trideset godina u slasti i masti prije odricanja.

kuzite sad moj fazon?

o klasicnom plesu u siromasnoj zemlji

nahid siddiqui (cita se sidiki) je plesacica kathak stila iz pakistana, koji pomalo lici na spanski flamenko. preko 60 joj je godina, ali se odlicno drzi (vidjela sam je uzivo). ovo je sto kaze u intervjuu o plesu:

“u ovoj situaciji, kako da ljudi nauce da razumiju klasicni ples ako se ne uvede kroz skolu? ne moze se ocekivati da ce generali i vojska shvatiti umjetnost.

pitanje: ali vi ste imali demokratske rezime?

uprkos povremenih demokratskih rezima, umjetnost nikad nije cvjetala u pakistanu. covjek mora biti dovoljno obrazovan da cijeni ples i muziku. osim toga, podjela na indiju i pakistan koja se desila pri nezavisnosti 1947 godine (partition) nas je vodila do toga da negiramo svoju istoriju. kakvu istoriju moze bilo koja zemlja imati za 60 godina? Nazalost nasi politicari ne razumiju to. Da i ne govorimo o umjetnosti, djeca nemaju ni osnovnog obrazovanja. kako onda da se razviju ples i pozoriste?”

njen komentar ima vise veze sa nama nego sto se moze vidjeti na prvi pogled. indija i pakistan su nasilno podijeljeni, kao sto sam vec spomenula, od strane birokrate u engleskoj koji nikad nije ni posjetio taj dio svijeta, i doslo je do smrti miliona ljudi i nategnutih odnosa do danas. podjela je bila na osnovu religije koja je onda pretvorena u etnicitet. u pakistanu je vrlo uspjesan neoliberalizam, sto znaci izmedju ostalog da je mnogo skola privatnih koje se moraju placati i vrlo malo knjizara i kulturnih institucija koje su dostupne svima. u skolama nema interesovanja za sire obrazovanje, samo za religiju, tehnologiju i biznis. u indiji se stvari krecu u slicnom pravcu, ali je stanovnistvo spremnije da se brani, jer vecinom u zadnjih 60 godina nisu imali vojnu diktaturu.

tuga je utoliko veca sto pakistan i sjeverna indija imaju zajednicku kulturu i iste jezike. mada se administrativni jezik razvio na dva razlicita nacina, stanovnici pakistana i indije slusaju istu muziku i gledaju iste filmove, i mogu se savrseno sporazumjeti.