Bijeda i zabava na tri strane svijeta

Oko 140 hiljada seljaka u Indiji su se ubili izmedju 1997 i 2007. U tom vremenskom periodu, Indija je postala gotovo potpuno neoliberalna, izmedju ostalog prihvatajuci genetski modificirano sjemenje. Ne znamo sve efekte tih vrsta sjemenja, ali su dosad bila ubitacna na novi nacin: svake godine se moraju kupovati nova, jer su neplodna. Ne samo da stete okolini, nego seljaci upadaju sve vise u dugove koje nikad ne mogu otplatiti i ubijaju se, vecinom gutajuci otrovne hemikalije. Kao gotovo uvijek u kapitalizmu, radna snaga je najjeftinija, dok je zemlja na kojoj zive dragocjenija nego njihovi zivoti.

Bolivud to naravno nije briga. Dok je u pedesetim postojao nacionalni mit heroizma siromasnih, kao npr. u filmu “Majka Indija”, toga vise nema. Siromasni su nestali sa ekrana. Mozda ce se u neko doba pojaviti na vijestima, masuci oruzjem. Ali mozda ni to nece zadobiti paznju bogatih.

Zabava se desava negdje drugo: u ovom slucaju u Iraku, gdje se gradi novi Diznilend. Nadam se samo da ce ulaznice biti toliko skupe da ce vojnici okupacije ostati medju sobom.

Trebace im malo zabave, jer je kod kuce sve skuplje — iako je u isti mah sve na prodaju.

Advertisements

za ljubitelje austrougarske

clanak koji povezuje nasilje prema zenama i djeci i nasilje prema azilantima i izbjeglicama u austriji.

kljuc su policajci, sto nije nikakvo iznenadjenje. jos u djetinjstvu su me roditelji ucili da se cuvam vojske i policije (svih vjera i nevjera, narodnosti i nenarodnosti). ima izuzetaka, ali njihov zadatak i razlog postojanja je monopol nad nasiljem. kao onaj vic:

“mene su ucili da je zadatak policije da stiti gradjane.” policajac odgovori: “varali su vas, mladicu.”

naravno, austrijanci su najsrdacnije dobrodosli u ‘rvatskoj, kao i rusi u serviji. o mom vilajetu necu od srama nista ni reci — mi trcimo za svim i svakim.

kad samo pomislim da mi je k., prijateljica iz gorepomenute austrije rekla: “svidjali su mi se jugosloveni u mojoj skoli, jer nisu dali na se.” promijenilo se sve to — bicemo voljne sluge jos par vjekova.

ah, tortice na lijepom plavom dunavu…sta ti je civiliziran svijet…

DODATAK: “im verlassenen” iliti “u napustenom”, ostri i bolni pogled elfride jelinek na austrijske podrume.

mi smo siti, a drugi i presiti

nasi vladari su pametni i velikodusni, a mi smo ovce koje vole svoje vladare, samo nek’ su etnicki cisti. zato kod nas nema uzdignutih pesnica. a izvor slike je ovdje.

nisam liberal

ima tusta i tma razloga, vecina smrde na devetnaesti vijek ili maksa vebera, ali ovdje navedimo samo jedan primjer: eto zato.

katastrofe u dva carstva

veliki zadatak za sve nas je da shvatimo na koji nacin smo slicni americi, rusiji i njemackoj, a na koji potpuno razliciti.

prije me je iritiralo, a sad, poslije desetak godina u sjevernoj americi, me zabavlja kad vidim nase ljude kako tvrde da su amerikanci. najdublja lekcija koju mozemo imati je da od pedesetih godina nadalje mi svi u svijetu smo izlozeni americkim filmovima i americkoj muzici, ali ona nije proizvedena za nas. zar je bajagina generacija, pjevajuci “all you need is love” a l’americaine i gledajuci dinastiju, mogla znati da ce ih ti isti ameri bombardovati? svi sanjamo taj san, ali to nije nas san, i zlo ce se zavrsiti. i kad kazem mi, mislim sve nas, i one bosance koji zive od mrvica koje im daju vjecno nasmijani clanovi NGO-a, i hrvate koji piju kaficu, pardon, kavicu, u novom mall-u.

o tome cu drugi put, ta tema bi mogla biti aktuelna cijeli moj zivot. sad zanimljivo poredjenje sovjetskog saveza i amerike, i kako se savladavaju katastrofe. tip je cinicni rus, inzenjer, koji zivi u americi i zna o cemu govori.

providnost covjeka i zene

seksualnost nasih ljudi u toku nase kolektivne katastrofe i poslije nje me vrlo zanima. ima vise slojeva, ne samo patrijarhalno nasilje, i onaj koji me na neki nacin najvise vrijedja su posudjene i vec budjave ideje ljepote i ruznoce, i san o plasticnoj hirurgiji, koji odrazava do koje smo mjere bespomocni i kolonizovani. osudjeni smo na kopije onog sto vidimo u trecerazrednim novinama.

ova djevojka (link dole) je upravo objavila svoju disertaciju o pornografiji. posto je njemica iz srednje klase, njeno razumijevanje seksualnosti je prilicno drugacije nego nase, tako da se ne slazem sa svim 100%, ni kao pojedinka, ni kao jugoslovenka — ali to je “normalno”. njemacka patrijarhija (i partijarhija) je drugacija nego nasa, i vrlo je povezana sa fasizmom u toj zemlji.

sto me vraca na pocetak argumentacije: nasilje radja novu vrstu erotike i pornografije. poslije rata i”etnickog ciscenja,” tijelo i intimnost nemaju vise isto znacenje. zbog toga smatram da se pojavio i novi talas zenske biseksualnosti, koja naglasava “njeznost” medju djevojkama. toga nije bilo u toj specificnoj formi prije rata, i povezano je sa idejom da su nasi muskarci s jedne strane brutalni, a sa druge slabici.

ali ovi zakljucci iz te disertacije me fasciniraju:

1. pornografija nije bila moguca u svom danasnjem izgledu dok se nije razvio film na taj nacin da ga je moguce prekinuti i ponovo poceti po volji, i ljudi u tom procesu postaju masine.

2. pornografija je pokusaj da ljudsko bice, koje je tako komplikovano, postane sasvim jednostavno i providno. tim sto znamo kako ce se filmic zavrsiti, smireni smo.

sve to mene podsjeca na pop muziku, i njenu laznu zabavu i laznu beskonacnost.

da zavrsimo sa jednostavnim istinama: ponekad se u pornografiji moze i uzivati. ali to je kao mekdonals, i moze da izazove zgadjenost poslije uzitka. ali erotika nije pornografija, niti je pornografija erotika. najzad, nacin na koji se erotska ceznja ispoljava je uvijek drustven i politicki.

convivencia (zajednicki zivot)

u dolini kasmira (da, to je djelomicno porijeklo cuvenih salova) prvi put u toku istorije postoji samo jedna religija.

nesto sto nije bilo problem u zadnjih 3000 godina odjednom je postalo problem u zadnjih 50.

i ko sad moze reci da nas se to ne tice?

za one koji sanjaju da je spas sa religioznom ruskom bracom, procitajte ovaj komentar. njena istorijska masta je ogranicena, jer ne spominje katolike, koji su vrlo vazni npr. u istoriji ukrajine. ipak, njeno misljenje me odusevljava, jer pokazuje komplikovanu istoriju rusije, u kojoj moskva nije samo “treci rim”:

“Dok zapad i Amerika se boje muslimana, mi smo zivjeli i jos zivimo sa njima u vecem miru nego sa protestantima. Meni ne smeta dzamija koja se gradi, ali mi smeta crkva koja nema krst na kupoli i koja ne izgleda svecano na pravoslavni praznik.”

zajednicki zivot, sa svim svojim problemima, je istorijska norma. nacionalna drzava je nesto sasvim novo i deformisano, i nece tako dugo trajati.