opet o kusti

tako prodje dosta vremena.
vracam se ovdje, a vjerovatno nemam kome.

upravo sam gledala kustin film “maradona”. ne volim fudbal, i maradona je bio prilican desnicar. ali tako je prepun srca, kao i mnogo drugi ljudi iz latinske amerike. kad sam bila mladja, pratila sam svaki njihov pokret, pogotovo usne, i sanjala sam o tome da mi rodjeni jezik postane spanski. bar mi je to ostalo, radost na jeziku kad ga govorim, radost koju nikad nisam osjetila sa drugim evropskim jezicima.

ali i putovanje po spaniji ucini svoje da me izlijeci od iluzija, barselona mi se pogotovo nije svidjela, a ni madrid. toliko olosa — a ja tu rijec ne uzimam tek tako u usta.

nazad ka kusti. dok osjecam njeznost prema maradoni, ne znam sta da kazem o kusti. dijelimo mnogo stavova internacionalne politike, ali kad dodje rijec do tileta i socijalizma, razlika je ogromna. da, i ja mislim da je ideja progresa puna rupa. ali ideja pravde nije. pravde u ruskom carstvu nije bilo — tolstoj nam je svjedok za to, sa romanom o vaskrsenju. ruski tajkuni nisu nista ljepsi od srpskih ili hrvatskih, sve djubre do djubreta.

za mjesec dana mi istice svaki dohodak, do daljnjeg. medjutim osjecam se kao da sam laksa, kao da imam vise slobode da budem drska. ko hebe karijeru.

…ali imam jos stosta na umu…
i u tom smislu, cudno sve i naopako. kusta psuje bivsu jugu, kao da nije ono sto je najvise volio na svijetu. taj udarac, taj samar mu je ostao na licu, ma koliko zelio da zamijeni ideju juge nekom krnjavom srbijom. trebalo bi da se za iduci film pozabavi palestinom i irakom. imao bi sta nauciti.

Advertisements