a sve je manje…

ne volim rimljane, ni stare ni nove (ne mislim na falcove incestuozne junge roemer, vec na one u tenkovima sto osvajaju tudje zemlje), ali mi je draga ova pjesma (sa bajagine ploce koja se ako se ne varam zove jahaci magle).

da spomenem i to da sam vidjela film “karaula” sinoc i to me navelo na razmisljanje o psihickoj bolesti. pogotovo me odusevljavaju trolovi cetnicko-ustasko-monarhijske varijante, a nisu ni salafisti tako losi, koji su svi dobili svoje drzave, a ipak se motaju po jugovickim forumima i stranicama. sta vam fali, gospodo? sve ste etnicki ocistili do zla boga. mars u devetnaesti vijek, gdje i pripadate! pri tome se vracam i na svoje ubjedjenje da proslost, stvarnost i buducnost na neki nacin postoje u isto vrijeme. ali to je za nacionaliste nasih prostora visa matematika.

Staro se carstvo prostire od planina sa istoka

Od planina sa istoka do ostrih morskih hridina

Gde stize svetlost nebeska, gde stize ljubav bozija.

Cuvari dalekih granica javljaju preko glasnika

Juzna plemena ratnicka su stigla ispod zidina

I sve je vise barbara, a sve je manje Rimljana.

Polazim teska koraka

Srcem trgujem ispod oblaka

Oci ti ne pokazujem

Vidim, ne gledam, samo osecam.

Odlazim mokrom ulicom

Dane protekle brisem gumicom

Trudim se da se ne secam

Kad zaboravim, lakse podnosim.

Advertisements

jos malo kineskog

風瀟瀟兮,易水寒,壮士一去不復返

rece heroj k djing prije nego sto podje da ubije zlog cara cing si huang (c kao cuprija i s kao saka, bar tako u sjevernoj kini) di-ja, onog koji je izmedju ostalog proganjao konfucijance, poceo graditi kineski zid i nadao se besmrtnosti. cuveni argentinski pisac horhe luis borhes je napisao fin esej o njemu, i pojavljuje se kao glavna licnost u nekoliko kineskih filmova (car, ne borhes, naravno). odnosim se na ovdje film “car i ubica” i one koji se znaju zrtvovati za pravu stvar.

osim toga, neki od nas znaju sta znaci otici, a ne vratiti se, cak i ako nismo heroji, bolno je.

prevod kasnije…

待到秋来九月八,我花开后百花杀。
冲天香阵透长安,满城尽带黄金甲。

(huang chao, vodja ustanka protiv tang dinastije u devetom vijeku)

sevdalinke

dok slusam zute dunje i bembasu, brinuci se za buducnost egipta, evo odlicnog clanka o sevdalinki.

“U Dvornikovićevoj Karakterologiji Jugoslovena postoji sjajan opis ove ezoterijske suštine pravog pevanja sevdaha. U Dvornikovićevoj priči radoznali stranci su došli u Sarajevo između ostalog jer su čuli za sjajnog pevača sevdalinki koga žele da čuju. Kad se na jednoj večeri sretnu s njim, oni ga mole da im otpeva jednu pesmu. Ovaj okleva, vrda, gleda da to na svaki način izbegne. Na kraju sve prođe i on ne otpeva tu pesmu. Kad ga neko upita zašto nije udovoljio želji tih radoznalih stranaca, on odgovori: “nisam mogao”. Tu se vidi da ta pesma nije neki estetički ukras i dodatak životu kako se često razume, već stvar najdublje lične vernosti i fanatične posvećenosti. Izvođenje pesme pred strancima može predstavljati veliku neprijatnost za pevača, jer on poput glumca svoju umetnost doživljava kao snažno priznanje i samorazgolićavanje. Za pevača mora postojati kontekst u kome pevanje uopšte ima smisla, ono je potpuno intiman i ličan čin, poput vođenja ljubavi.”

baba mirzajev

jedan od najboljih pjevaca koje znam…zasto je morao da umre 2006?

cak i ako ne znate njihov dijalekt turskog, ili arapsko pismo (za neke: sala mala, za druge: samo malo truda), slusanje pjesme Meni atdin atese, iliti Ay qiz, bice uzitak.

ne znam da li bliskost se radja iz toga sto je covjek rom, sto je azerbejdzanac, sto je blizu osmanskog carstva, ali me njegov mocni glas i osjecajnost odusevljavaju.

nemojte suditi po evroviziji, azerbejdzan ima i druge odlicne pjevace. to je sudbina gotovo svih u tom podrucju: malo ko ima bolju “narodnu muziku” od armenaca.

jednom su ucili jedni od drugih, a sad pucaju. i na taj nacin smo srodni…po ludosti.

PS for confused readers: Baba Mirzaev is not from the Balkans, but he speaks to us!

O andjelu istorije

Ja sam andjeo ocaja. Svojim rukama dijelim ekstazu, anesteziju, zaborav, pozudu i muku tjelesnu. Moj govor je cutanje, moja pjesma vrisak. U sjenci mojih krila zivi uzas. Moja nada je posljednji dah. Moja nada je prva bitka. Ja sam noz kojim mrtvac razara svoj kovceg. Ja sam onaj koji ce biti. Moj let je ustanak, moje nebo sutrasnji ponor.

Hajner Miler (Heiner Mueller)

nas mezimac

zaboravila sam da nezaboravnom tiletu cestitam rodni rodjendan i odlazak na ahiret. mozda cu nadoknaditi to za dvije sedmice.

postoji krasna pjesma o razlici izmedju jednog tirana i mnogih, i sta znaci sloboda. davno sam je procitala, i cak se ne mogu sjetiti — sram me bilo! — da li je pjesnik bio pakistanac ili koreanac. kad mi ta antologija dodje do ruke, citiracu je.

da spomenem i cestitoga hauarda fasta (posebno preporucujem njegov roman o spartaku).

nisam ironicna ni najmanje: na mom licnom oltaru je uvijek svjecica za broza, iako je previse dobro zivio da bi bio pravi junak.