o nasilju

intervju sa hemonom:

Brik has an argument over the Abu Ghraib pictures that reveals much about their relationship, and much beyond it: “The gist of it was what she saw were essentially decent American kids acting upon a misguided belief they were protecting freedom, their good intentions going astray. What I saw was young Americans expressing their unlimited joy of the unlimited power over someone else’s life and death.”

zizekov esej:

“They may fight subjective violence, but liberal communists are the agents of the structural violence that creates the conditions for explosions of subjective violence. The same Soros who gives millions to fund education has ruined the lives of thousands thanks to his financial speculations and in doing so created the conditions for the rise of the intolerance he denounces.”

mogla bih mnogo napisati o njima, i zasto im ne vjerujem, ne bih zeljela sresti ih licno, i mislim da su slabici. zabavno je to sto sa hemonom dijelim kulturu, ali ne i politiku, dok je sa zizekom obrnuto. naravno, razumijem: da bi covjek bio uspjesan, mora igrati liberalne igrice u ovom svijetu…

ali moram priznati da bar ponekad imaju hrabrosti da kazu istinu, kao u ovom slucaju.

necu prevesti, i imam griznju savjesti zbog toga, jer ne polazim od toga da svako treba znati engleski, da je to svjetski jezik i blablablub. ali ne znam kako bi oni to formulisali na nasem jeziku (ili na slovenackom).

Buni se grcki Robin Hud u hapsu!

Eh, najkasnije sad su mi stvarno Grci imponirali. Grupe mladih ljudi (nadam se i zena) ulaze u prodavnice hrane maskirani, kradu hranu i onda je dijele besplatno. Zao mi je ljudi koji rade u samoposlugama, jer ce sefovi nadoknaditi gubitke kaznjavajuci njih, ali ovo jeste odlican, radikalan korak, posebno kad covjek pomisli koliko se hrane baca i pokvari svaki dan u ime profita.

Zar je samo u zdravom tijelu zdrav duh?

“Problem” koji me sve vise zanima, naime, seksualnost takozvanih hendikepiranih ljudi, mozda nikad nije bio aktualniji. Svi imaju pravo na zabavu i uzitak dok se drze pravila igre, ili tako bar svakodnevno kazuju svete knjige liberalizma. Medjutim, u stvarnosti to “svi” je ograniceno na mlade i mladolike ljude koji imaju odredjen standard zivljenja i odredjeno mjesto u svjetskoj hijerarhiji, i sama ideja da stariji, beskucnici ili hendikepirani ljudi i zene mogu imati pristup seksualnom uzitku je uzasavajuca za mnoge. to ne samo da je moralno i estetsko sljepilo, nego i ogroman paradoks u vremenu kad toliko zena ide pod noz zbog laznih ideala.

Ovdje je film rezisera fon Glazova o ljudima koji pate zbog posljedica lijeka kontergana. Pogledajte i slike, neke od njih su izuzetno lijepe.

zajednicke teme, radikalnost i stidljivost

nasla sam intervju sa dubravkom ugresic u kojem govori o svojoj novoj knjizi o baba rogi, izmedju ostalog. iznenadilo me i to sto spominje nekoliko tema kojim se bavim na ovom blogu: deformisanost kroz plasticnu hirurgiju, sumnje u evropski projekt, rasizam…bilo bi mi cast da saznam da je moja omiljena spisateljica na nasem jeziku (izvinjavam se svetlani slapsak, ciji me je roman “leon i leonina” duboko obiljezio, ali imam problema sa njenom politikom prema bivsoj jugi, i ne vjerujem fukou nimalo) procitala nesto “moje.”

vjerovatnije je da su odredjene teme takoreci “u zraku” naseg, nadajmo se, pozno-kapitalistickog doba. ovdje je na primjer clanak na arapskom koji se ruga posasti ofarbane kose i plasticnih operacija.

i da spomenem intervju sa predragom matvejevicem, kojeg bih zarko zeljela da upoznam i od kojeg me igrom slucaja dijeli samo jedan korak. medjutim, ne usudjujem se, jer se bojim poraza, i akademici kojima sam se dosad divila su svi pri blizem pogledu bili sujetni (to kazem kao akademik), i morala sam s njima da govorim liberalne dijalekte politike umjesto svog rodjenog, radikalnog jezika. ne zelim takvo razocarenje ni sa dubravkom ugresic, ni sa predragom matvejevicem. vjerovatno ne samo da su politicki umjereniji, nego ne bi razumjeli moju ljubav prema “trecem svijetu”, gdje se osjecam mnogo vise kod kuce nego u evropi ili sjevernoj americi. radije neka mi budu ucitelji iz daleka, kao sto je to samir amin, kojem se neizmjerno divim.

nestanak jos jednog naseg bloga?

sta se desilo sa blogom o sjecanju na titovu jugoslaviju (titoyugoslavia.wordpress.com)? wordpress kaze da ga je vlasnik izbrisao.

da se nasalim: mozda je laskalo mojoj sujeti sto su linkovali na moju stranicu…to svakako nije bitno, od tog niti cu postati slavna ni bogata. ono sto je vazno je da postoji negdje arhiv sjecanja nase istorije, nasih ljudi i vrijednosti (ovdje bar neke od njih, iako obojene novim dobom). maurisio rosenkof, koji je izdrzao 13 godina u samici pod diktaturom u urugvaju, kaze da ga je sjecanje odrzalo. ne mozemo pustiti da jedine verzije istorije budu fasisticke ili trijumfalno-kapitalisticke.

nadam se da ce autor, ili autori, tog bloga, vec danas poceti rad na novom…ili da je zabuna…

ali tu je clanak o fenomenu “jugonostalgije”, naravno sa dobrom dozom ideologije na kraju, koja nas osigurava da nema mjesta za socijalisticku jugoslaviju u danasnjem svijetu. da naglasim pri tome: nisam jugonostalgicarka, nego prosto jugoslovenka iz bosne, i necu i ne mogu biti nista sto nije srodno tome.

otvorena rana

trazim je i nepogresivo nalazim na “nasim” licima, to je jedan sasvim specifican grc bola. kao sto to lijepo rece dubravka ugresic, izgledamo kao da nas je neko udario, i to, da dodam, je nezavisno od nacionalnog i religioznog otpredjeljenja (sto uvijek i jeste to — odluka, a ne sudbina). kad pogledam nase javne licnosti, jasno je da su i oni propatili, cak ponekad i finansijski (sa moje perspektive, izgubiti 250000 dolara, a zadrzati stan u parizu i nije neki gubitak. ali predjimo sad preko onog sto nas dijeli vise od svega — lova) .

cudna je ta solidarnost, osnovana na porazu. kad pogledam smrt dine dvornika, davora dujmovica, milana mladenovica…droge su bile tu jos prije rata, ali ih je dokusurila (poslije)ratna atmosfera sivila i beznadeznosti.

vjerovatno nije bilo drugacije ni clanovima ljevice u juznoj americi u toku katastrofalnih sedamdesetih godina, ni rusima koji su prezivjeli drugi svjetski rat i staljinizam…i oni su nosili taj zig patnje, a moze biti da su nam najslicniji irak i liban. udarac za udarcem i izdaja za izdajom. a ipak, zivi se.

skoro ce dvadeset godina da sam napustila svoju zemlju, i bila sam curetak…i poslije otudjenja, siromastva, usamljenosti, jos sam jugoslovenka i bosanka, i prihvatila sam tu nevidljivu ranu. uvijek ce biti sa mnom, nema meni prelaska na ustastvo, cetnistvo, salafijstvo i svakako ne na kapitalizam.

zvuci to smijesno, jer jedva da sam presla tridesetu, ali najvise me brine mlada generacija. ko ce biti, i kakvi? kolonizovani potrosaci koji ne znaju ni napisati nista osim sms-a, ni procitati nista osim traca, ni poslusati dobru muziku? zaludjeni nacionalisti koji samo vrte iste ploce koje su se ofucale jos prije 60 godina? hoce li znati kako je nasa kolektivna rana nastala, i da li ce je ikad moci izmijeniti — hoce li ljigavi tumor na nasoj dusi postati pravi, svjezi cvijet?

ne znam. ipak, bicu ono sto jesam, i pusticu druge da lazu i lome se za parama i polozajima. svako ipak ima svoju zvijezdu, a moja nije pohlepna.

opet i uvijek — otpor

jos jedan clanak iz engleskog “crvenog bibera”, ovaj put o australijskim prastanovnicima, sa krasnom recenicom: “Izgubiti u borbi sa [takozvanim] zapadom nije znak gluposti.” to godi dusi u ovo vrijeme kad nas hoce ubijediti da su bogati ne samo ljepsi i mocniji nego mi svi, vec i pametniji. jest’, para moze kupit’ svasta, al’ ni srce ni um. prije ce da je obrnuto: malo sam bogatih ljudi upoznala sa sirokom dusom i radoznalim duhom.

jedna od najvecih mudrosti je prezivjeti i ostati covjecan u vrlo neprijateljskom svijetu. nasi vladari bi htjeli da mi svi radimo i kupujemo non-stop, i da crknemo ako ne prihvatamo ni jedno ni drugo. eh, nece ni vasa vjecno…