ne volim rimljane, ni stare ni nove (ne mislim na falcove incestuozne junge roemer, vec na one u tenkovima sto osvajaju tudje zemlje), ali mi je draga ova pjesma (sa bajagine ploce koja se ako se ne varam zove jahaci magle).
da spomenem i to da sam vidjela film “karaula” sinoc i to me navelo na razmisljanje o psihickoj bolesti. pogotovo me odusevljavaju trolovi cetnicko-ustasko-monarhijske varijante, a nisu ni salafisti tako losi, koji su svi dobili svoje drzave, a ipak se motaju po jugovickim forumima i stranicama. sta vam fali, gospodo? sve ste etnicki ocistili do zla boga. mars u devetnaesti vijek, gdje i pripadate! pri tome se vracam i na svoje ubjedjenje da proslost, stvarnost i buducnost na neki nacin postoje u isto vrijeme. ali to je za nacionaliste nasih prostora visa matematika.
Staro se carstvo prostire od planina sa istoka
Od planina sa istoka do ostrih morskih hridina
Gde stize svetlost nebeska, gde stize ljubav bozija.
Cuvari dalekih granica javljaju preko glasnika
Juzna plemena ratnicka su stigla ispod zidina
I sve je vise barbara, a sve je manje Rimljana.
Polazim teska koraka
Srcem trgujem ispod oblaka
Oci ti ne pokazujem
Vidim, ne gledam, samo osecam.
Odlazim mokrom ulicom
Dane protekle brisem gumicom
Trudim se da se ne secam
Kad zaboravim, lakse podnosim.
Filed under: balkan, izbjeglice, muzika, poezija, ratovi
