ponekad, kad covjek pomisli na vrijeme prije i poslije rata, jedine rijeci koje se cine umjesnima su stihovi paula celana, rumunjskog jevreja cija je porodica pobijena u logoru.
“wir waren tot und konnten atmen”
to jeste,
“bili smo mrtvi, a disali smo.”
na svu srecu, takav bol ne traje dugo. postane sjeta, onda odlucnost da nikad ne oprostim onima koji su nas bacili u ponor zla. nacionalistima, oportunistima, zlocincima, sitnim kriminalcima, spekulantima, idiotima. sve sto je dobro i plemenito u svijetu jedva dise…ali cemo prezivjeti.
i nikad, nikad necemo oprostiti svima koji su to napravili, a pogotovo ne bagri koja se sastojala od tudjmana, milosevica, kinkela, klintona, izetbegovica i mnogih drugih znanih i neznanih.
nikad.
Filed under: balkan, izbjeglice, poezija, ratovi
